Zamišljam
savršenu zimu, to znači zamišljam tebe i mene, u nekoj kolibici, pored kamina
sa vatrom. Ležiš mi u zagrljaju, a ja te ljubim u kosu i govorim ti kako te
volim, a ti se okreneš prema meni i poljubiš me, a ja se, umjesto snijega
topim.
Međutim,
sve bi to bilo savršeno da nisam samo zamišljao i da sve nije krenulo niz brdo,
pa umjesto da mi ležiš u krilu, ustvari odlaziš od mene, i kad ti kažem da te
volim, dok gledam malene stope u snijegu, koje su okrenute u kontra smijeru, da
se okreneš, ovaj put sa suzama u očima, i bez riječi (jer ni ja ne ih mogo
ništa drugo kazati) samo nastaviš dalje.
Elvedin HASANAGIĆ